Аутор: Видосава Стојшин - Неда

Strašan san

Lica: Mirko, predmeti (knjige), majka (glas)

Mirko dolazi iz škole, baca ruksak u kut sobe, jaknu u drugi kut, džemper preko stolice, hlače kraj kreveta. Leže na krevet i zaspa. Knjige – školski predmeti – uđu na prste i stanu pored Mirkovog kreveta. Šapuću.

ČITANKA: Sva djeca me znaju. Neki me vole čitati, a neki ne. Ali Mirko … Nema pojma da postojim. Kad se vrati iz škole i baci ruksak, bojim se da će mi se listovi potrgati. Svi bi mislili o meni: mlada a neuredna.

GLAZBENA KULTURA: Čovjek bi pomislio da ako ne voli čitati, voli glazbu. Ne. Ja Mirku služim samo zato da crta na mojoj naslovnici, a niti listove ne štedi.

MATEMATIKA: A mene mrzi. Kaže da me ne može vidjeti ni na slikama. Možete zamisliti kako se osjećam (plačnim glasom)!

PRIRODA I DRUŠTVO: Svi u prirodu! Prirodu treba čuvati! Priroda! Voda, zrak, zemlja! Znate li čega se Mirko drži? Samo onog: svi u prirodi! A društvo – to je kada se okupe slični njemu i pobjegnu s nastave.

LIKOVNA KULTURA: Znate da sam umjetnička duša (uzdahne). Kad sam vidjela da Mirko pokazuje svoj talent crtajući neke čudne likove na školskom zidu, pozlilo mi je (hladi se lepezom).

TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA (podrugljivo): Dobar je on! Svi su gađali u metu, a on točno u prozor i – staklo je bilo razbijeno. Šutira loptu, ali ne u gol, već na krov škole. A kad je bio vratar, popeo se na stativu. Ravnatelj je slučajno pogledao kroz prozor i umalo pao sa stolice kad je vidio Mirka kako stoji na stativi poput klauna – na jednoj nozi.

ČITANKA: Što bismo trebali učiniti? Ne ide dalje ovako.

MATEMATIKA: Imam prijedlog.

SVI: Reci! Reci!

MATEMATIKA: Predlažem da ga vratimo u rano djetinjstvo, kada je imao dvije ili tri godine, jer se ponaša kao da je malen i kao da ništa ne razumije.

ČITANKA: Nije loš prijedlog. Na mojim je stranicama bajka i u njoj čarobni štapić. Zamahnem čarobnim štapićem i Mirko se nađe u kolijevci.

SVI: To je zanimljivo.

Mirko se probudi, protrlja oči, a za to vrijeme knjige se iskradaju iz sobe.

MIRKO: Jao! Jao! Ne želim biti mali – ja sam učenik. Nikad više neću raditi ono što nije u redu! Učit ću, čuvat ću prirodu, neću crtati po knjigama i školskom zidu. Pazit ću na nastavi. Obećajem. Jao! Jesam li sanjao strašan san ili …

MAJKA (iz druge sobe): Sine, s kime razgovaraš?

MIRKO: Mama učim, pa se ponavljam.

MAJKA: Spavaj sine, znaš li koliko je sati ?! Laku noć.

MIRKO: Laku noć mama.

(publici) Čini mi se da to nije bio san. Ali u svakom slučaju, obećao sam: bit ću dobar.
Vi mi djeco vjerujete, zar ne ?!