Аутор: Видосава Стојшин - Неда

Pobuna

Lica: spužva, školska ploča, kreda, stolice, klupe, djeca
Mjesto održavanja: učionica

ŠKOLSKA PLOČA (tiho): Spužva, jesu li svi otišli?

SPUŽVA (zaviri iza vrata, pogleda kroz prozor): Da. Ne brini.

ŠKOLSKA PLOČA: Stvarno sam umorna. Pišu, brišu, ne misle, pa pogriješe, pa opet pišu, pa opet brišu. Mokra sam cijeli dan. Nije ni čudo što me bole leđa.

KREDA: A što ti misliš – meni je lakše! Brzo me potroše, ali to nije problem. Često me koriste kao oružje i gađaju jedni na druge. Znate onog iz zadnje klupe ?! Pa, bacio me pa sam preletila pola učionice i udarila glavom u prozor. Imam kvrgu.

KLUPE: Što biste rekli da ste na našem mjestu: penju se na nas, okreću nas i pišu po nama ljubavne poruke. Što možemo učiniti? To se više ne može izdržati!

ŠKOLSKA PLOČA: Imam ideju: idemo u svijet!

SVI: U redu. Idemo!

SPUŽVA: A gdje je svijet?

ŠKOLSKA PLOČA: Pa, … ovaj … ne znam.

KREDA: Hajdemo da se sakrijemo da vidimo što će bez nas!

KLUPE: Super! Idemo brzo! Zazvonilo je za kraj odmora, sada će utrčati, (Djeca utrčavaju u učionicu i staju zapanjeno, trljaju oči, ne vjeruju u ono što vide – učionica je prazna)

DJECA: Što je ovo?

PRVO DIJETE: Bez školske ploče …

DRUGO DIJETE: Nema spužve …

TREĆE DIJETE: Nema klupa …

ČETVRTO DIJETE: Nema krede …

SVA DJECA: To nije moguće! Što ćemo sada?

PETO DIJETE: Možda smo mi krivi što nema školske ploče, spužve, klupa, krede.

SVI: Kako smo ?!

ŠESTO DIJETE: Bacali smo spužvu i kredu jedni na druge …

SEDMO DIJETE: … okretali klupe i pisali po njima.

(Sva djeca sjede na podu)

OSMO DIJETE: Nismo se ponašali kao pravi učenici, to moramo priznati.

SVI: Priznajemo.

DEVETO DIJETE: Nikada se više ne bismo tako ponašali samo kad bi se vratila školska ploča, kreda, klupe i spužva.

(Školska ploča, klupe, spužva i kreda vire iza vrata): Stvarno?! Obećavate li?

DJECA (radosno): Obećavamo!

SVI (pjevaju):

MI SMO DJECA VESELA

TRA-LA-LA, TRA-LA-LA

UČIT ĆEMO, RADIT ĆEMO

NEKA SVATKO ZNA